Još od 1991 pa do danas nesposobne, neprofesionalne, nestručne i zlonamjerne vlade u suradnji sa lokalnim (općinskim) vlastima su do te mjere opteretile državu sa prekobrojnim zapošljavanjem i uhljebljivanjem nesposobnih i korumpiranih, zatim „zaslužnih“, pa onda članova stranaka i lobija te bližih i daljih članova obitelji da danas nakon 20 godina od završetka rata u cijelom državnom aparatu i javnim i državnim firmama imamo maksimalno 10-20% sposobih i vrijednih radnika a 80-90% su neradnici i uhljebljenici zaposleni po nekom od gore pobrojanih principa. Najmanje 80% uposlenika zaposlenih u općinama, školama, bolnicama, kantonalnim, javnim i državnim preduzećima, državnim firmama, ministarstvima na svim nivoima vlasti te raznoraznim agencijama u vlasništvu države, zaposleni su ne zbog svoje stručnosti, referenci, volje za dokazivanjem i želje za radom nego zbog poznanstva i pripadnosti određenoj grupi ili kategoriji. Kada se tome doda apsolutno neuspješna ili bolje rečeno kriminalno odrađena privatizacija državnih/društvenih firmi i preduzeća kojom su izgubljena na hiljade radnih mjesta i ostavljeni obespravljeni radnici na ulici dobije se slijedeća slika današnjeg BiH društva na području USK-a: - 40% radno sposobnog stanovništva su nezaposleni; - 60% radno sposobnog stanovništva su zaposleni od kojih 20% su vrijedni i radnici a 80% su neradnici – uhljebljenici koji čine 48% od ukupno radno sposobnog stanovništva. Oni su takođe nezaposleni, samo što za razliku od onih prvih 40% primaju platu, regres i topli obrok te lijepo i ugodno žive; - Na kraju nam ostaje cca. 12% zaposlenih od ukupnog broja radno sposobnog stanovništva koji vuku ovu državu; Ovih 12% izdržavaju državu, kanton i općine/gradove, izdržavaju većinu svojih radnih kolega koji na njih gledaju kao na izrode, izdržavaju sve socijalne kategorije i izdržavaju svoje obitelji. Ako ovih 12% podijelimo u dvije grupe, pola neka budu oni koji će u penziju za 10 godina ili manje i druga polovina neka su oni kojima je penzija još podaleko i čija su djeca školske dobi, možemo očekivati da će 50% ovih vrijednih i sposobnih (6% ukupno radno sposobnog stanovništva) reći da nežele više ovako i da će otići iz BiH. Kada bi se na primjer pogledala struktura ljudi koji idu na časove i tečajeve stranih jezika u USK, prvenstveno njemačkog jezika, ne treba biti previše pametan pa zaključiti da tamo nećete naći uhljebljenike, mamine i tatine sinove, stričeviće i djadžiće, pripadnike i istaknute članove ove ili one stranke niti zaslužne građane. Ne, ne, njih ne zanima Njemačka i Austrija, njima je ovdje raj. Nima ne smeta ni što im plate kasne ionako ih nisu ni zaradili a kad god dođu dobro su došle. Tamo, na tečajevima stranih jezika, naći ćete radno sposobne ljude, ljude željne poštenog rada i rada plaćenog u skladu sa rezultatima i sposobnostima, i vrlo vjerovatno ćete tamo naći dobar broj ljudi koji rade u državnim i javnim preduzećima i koji ne mogu više gledati i trpjeti stanje u koje su nas doveli naši obožavani premijeri, načelnici i gradonačelnici, direktori i ministri. Naći ćete djecu radnika koji ne žele da im djeca gube godine života u BiH i gledaju kako ih mamini i tatini nesposobnjakovići preskaču dok oni tavore po biroima za zapošljavanje. USK kao i vjerojatno ostatak ove države doživljava egzodus čiji su razmjeri iz dana u dan sve veći. Iz godine u godinu se sve manje djece upisuje u škole a dodatno ih se sve više ispisuje. Ovo nisu ekonomske migracije kao 60-tih godina prošlog vijeka kada su (većinom) očevi odlazili a ostavljali obitelji iza sebe, sada cijele obitelji napuštaju BiH. Ovo neće biti ona dijaspora koja šalje pare i stvara privid da se nešto dešava i radi kod nas. Ovo su emigranti koji djecu vode sa sobom i koji će svoje zarade trošiti na izdržavanje obitelji koje će biti sa njima u Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Švedskoj, Sloveniji i Švicarskoj. Gledajući u skoru budućnost za nekih 10 godina, od gore navedenih 12% vrijednih i marljivih pola će ih otići u penziju a pola u inostranstvo. Kantonalnu bolnicu i sve domove zdravlja ili su napustili ili razmišlja o napuštanju veliki broj medicinskih radnika. Srednja medicinska škola je najpopularnija škola u državi, svi je žele upisati. Zašto, pa školuju se kadrovi za rad u Njemačkoj i to o trošku onih 12%. Mnogi sa završenim školama i fakultetima drugih zanimanja (pravnici i ekonomisti) upisuju vanredno medicinsku školu, samo da se izvuku iz ovog blata. Ko nam onda ostaje za nekoliko godina? Ostaće nam nesposobni, smotani, nezainteresirani, neljubazni a preplaćeni i kao medvjed zaštićeni službenici, radnici, učitelji, nastavnici i profesori, policajci, inžinjeri i doktori da nam „vade nalaze“, pregledaju i propisuju medicinske tretmane za bolesne, uče djecu matematici i biologiji, izdaju građevinske dozvole, štite nas od kriminalaca i lopova, provode red i zakon, projektiraju i održavaju ceste, vodovode, elektro mreže, upravljaju gradovima i općinama, da budu novinari, ministri i premijeri. Napokon za 10-tak godina dobićeo savršeno društvo, koje postoji samo zbog sebe. Vjerovatno će i oficijelno a ne neslužbeno kao danas, pozicije i radna mjesta postati nasljedni pa će možda nekog tamo grado/načelnika, premijera, direktora škole, bolnice, telekoma, pošte ili elektrodistribucije naslijediti njegov dvadesettrgogodišnji sin ili kćerka inače doktor nauka ili magistar u najmanju mjeru. Tada, tek tada će početi kraj, kada ostanu neradnici i nesposobnjakovići, državni aparat će sam sebe početi jesti i polako će u nekoliko godina nestati. Možda i samo možda, onda progledamo i zaključimo da je bolje birati „njihovog“ pametnog nego našu budalu, da onaj koji govori istinu ne želi loše nikome i da je nemoguće napraviti cargo aerodrom, importanne i aqua centar u Bihaću ili zaposliti 100.000 ljudi za 4 godine u BiH. Pa taman da su svi rođaci, dajdžići i sestrići.
